Trazili ste - eto vam
STUP SRAMA
Blog
petak, veljača 15, 2008
Ovih dana mi sve vise upadaju u oci dvije posebne grupe suvremenika. Prva grupa u svakom treptaju necijeg oka ili cesanju lijevom rukom iza desnoga uha trazi dubokopsiholoske podsvjesne razloge po mogucnosti sa korijenima u nekom traumaticnom dogadjaju iz ranog djetinjstva. Dobro, i ja sam svojevremeno glazbeni opus Nine Badric objasnio time da joj je netko iz uzeg kruga rodbine kad je imala 4 godine sjeo na omiljenog hrcka, no to je bilo vise onako laicki procijenjeno i radilo se ipak o iznimci (mada sam uvjeren da sam 100% u pravu sto se nje tice). No postoje ljudi koji fakat druge ljude mogu promatrati jedino kao zrtve maglovite proslosti i u kontaktu s njima se - unatoc svim njihovim pozitivnim iskustvima i osobinama - skoncentrirati na ono nesto navodno nerazjasnjeno sto sad po svaku cijenu treba do najmanjeg atoma rasclaniti i svim raspolozivim silama izvuci na svjetlo dana, iako je mozda sasvim sigurno i mirno bilo slozeno na dnu mentalnog podruma, bez da ikome smeta i upada u oci.

Druga grupa je pak u neprekidnom lovu na konkretni i(li) visi smisao svega sto se ne moze samo braniti od najludjih interpretacija i visih tumacenja. Otkud covjeku potreba da svemu da neki konkretni, jasno definirani i naravno prije svega pozitivni smisao? Otkud ta potreba da bas sve mora imati takav smisao? Da li se sve ipak opetovano svodi na nista drugo nego davanje alibija samome sebi za odredjeno (ne)djelovanje vezivajuci ga prvo za smisao i onda ga opravdavajuci  (ne)postojanjem istoga?

Gledah ljetos jedan dokumentarac o nekakvim sumetinama daleko od ljudske samoproglasene civilizacije. U jednoj od tih suma postoje nekakvi leteci kukci. Koji u stotinama tisuca i milijuna ispuze iz zemlje nakon sto su 17 (!!!!) godina tamo proveli cameci cuceci kao licinke. I krenu u akciju letenja i pentranja po drvecu. Dobar dio njih cim se spusti na neki list iznad vode sklizne sa tog lista i utopi se. Drugi dio jos u letu pocnu masovno hvatati ostali stanovnici sume kojima ti kukci dodju ocigledno kao neki super mega ultimative desert. A ostali prezivjeli se nekako spare, poloze licinke u zemlju i najkasnije nakon dva dana svi - odapnu. I u sumi slijedecih 17 godina nema vise niti jednog jedinog tog kukca.

I sto bi covjek recimo suocen sa ovom pricom trebao uciniti? Sokirati se besmislom dvodnevne egzistencije nekog zivog bica (pod uvjetom da se vec nakon 5 minuta jel nije utopilo ili zavrsilo kao desert) i provesti sate i dane pokusavajuci odgonetnuti kojeg smisla ima dvodnevni zivot nakon 17-godisnjeg cekanja? Ili ipak jednostavno promatrati taj prirodni spektakl u sumi i biti zadovoljan vec time da mu pruzila uopce prilika vidjti takvo nesto jedinstveno.

Dakle, treba li nam bas za sve tocno odredjeni smisao da bi u tome uzivali? Definitivno ne. Osim ako nam treba neki alibi zasto ne znamo uzivati.


remarque @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.