Trazili ste - eto vam
STUP SRAMA
Blog
srijeda, svibanj 2, 2007
Vjerujem da se nije lako zvati Ivica. I od najranijeg djetinjstva slusati dobacivanja "A di ti je Maaaaaaaaaaricaaaaaaaaaa???". I dobivati za rodjendan kompas da se ne izgubis u sumi. Ili medenjake uz primjedbu "Evo da ih ne moras krasti vjesticama sa krova kuce". No vjerojatno je to sve pickin dim u odnosu na trenutak kad se osvrnes i skuzis da si kao politicar okruzen ne likovima iz bajke, nego karikaturama i losim likovima iz jos losijih stripova. Prije svega jer im je vrlo zajebano konkurirati. I jos je zajebanije konkurirati im u politici. A definitivno je najzajebanije u Hrvatskoj politicki konkurirati sa likovima iz stripova. Gdje je birac ocigledno najsretniji kada mu se izborni program servira u vidu stripa. Malo teksta, puno slikica. S glavnim junakom koji sve moze. U stripu.

Flashback: "The Last Yugoslav" - ovim naslovom popracena je pojava glavnog junaka stripa iz Mladine na naslovnici engleskog magazina "Time" davne 1989. godine. U birtiji "Kod sest baklji i dva plamicka" se vec odavno nije znalo tko pije a tko placa, pa nije nikakvo cudo da nas je svijet u tom trenutku vidio jos samo kroz vic-figuru iz stripa. Da ne bi bilo nesporazuma - svaka cast Diareji, njenim autorima i opcenito ulozi Mladine u mom politickom odgoju. I koliko god se vecina nas vec te godine oprostila od osjecaja povezanosti sa grbom sa rostiljem, usporenom poljskom himnom, za 90 stupnjeva okrenutom francuskom zastavom i umirucom drzavnom zajednicom u cjelini, nekako je ipak bio cudan osjecaj shvatiti da te izvana vide jos samo kao karikaturu.

Po alternativnom principu bratstva i jedinstva koji je glasio "Sta su Slovenci bolji od nas", veliki dio drustva oko rostilja se poceo natjecati u proizvodnji i(li) uvozu novih politickih karikatura. Hrvatska je, kao ekoloska drzava, krenula i sa intenzivnim recyclingom starih. A jedna, malo istocnije od kasnijeg raja smjestena, frakcija je cak odlucila bosti se s rogatim pa je po principu "Mozemo mi i gore!" odmah 1990. godine poslala kao nasu sliku i priliku Bebi Dol na Pjesmu Evrovizije, sto je rezultiralo izmedju ostalog i bombama po Beogradu desetak godina kasnije, ali to je vec druga prica.

Uglavnom, jedini lik toga vremena koji nikako nije htio postati figura iz stripa je bio - Ivica Racan. I valjda se zato cinio usporenim i neodlucnim u usporedbi sa ostalima. Svi se cinimo takvima kada nas usporedjuju sa (samo)izmisljenim likovima koji u stripu sve mogu. Ivici Racanu je bilo bitno da prestanemo biti dio velike Stripoteke. Vec da nas opet pocnu koliko-toliko ozbiljno shvacati. Prije svega kao ljude, a ne kako karikature. Kao politicki sposoban narod, a ne hrpu bikova koji slijepo jurisaju cim netko mahne krpom na crveno-bijele kockice. I ocigledno da je u tome uspio. Jer cak niti ovaj aktualni zastupnik Trotters Independent Traders-a za Hrvatsku i diler satova nije uspio sve to do kraja upropastiti. Zasad.  

Demonstracija hrvatskog politickog jada je povodom smrti Ivice Racana bila na nivou drzave sa ruba svijeta i pameti. I nikako se ne mogu oteti utisku, da je ovo Ivicin posljednji pokusaj da birackom tijelu ove drzave pokaze jasno koga su birali 2003. godine. Covjek se razbolio, to objavio, povukao sa funkcija kad je vidio da vise ne moze, molio za mir i privatnost dok lijecenje traje, kad je zagustilo otisao u bolnicu i umro uz zelju da se od sprovoda ne radi javni dogadjaj. Sto je izgleda sve skupa totalno izbacilo iz takta hrvatske samozvanicnike. Koji su vjerojatno imali pripremljene reakcije na zahtjeve tipa trodnevna drzavna zalost, gradnja piramide nasred puta i potraga za trgom u Zagrebu koji se moze preimenovati. Jer drugacije si stvarno ne mogu objasniti zasto predsjednik Vlade nije u stanju povodom tjednima ocekivane smrti svog prethodnika istisnuti iz sebe niti dvije gramaticki i sadrzajno ispravne recenice u mikrofon (osim ako upravo pri izlazu iz zgrade nije skuzio da mu je netko maznuo sat, al' ga to bilo sram rec' pred kamerama), a saborski serif ostavlja utisak da tokom nesuvislog govora uopce ni ne zna o kome govori. Jer onaj tko se 1990. "prilagodio promjenama" moze biti i slasticar Azimi iza ugla koji je maknuo Tita i stavio Franjinu sliku iznad regala sa baklavama.

I onda jos uz sve prica o danu zalosti....i tarantinovski paradoksno objasnjenje "to se ne radi u EU". Mnogo stvari se ne radi u EU. Kao prvo, ne ide se nespreman i(li) pijan pred TV kamere. Zar  u ovoj drzavi, odnosno njenom samom  politickom vrhu, stvarno postoje toliki mamlazi koji misle kako bi osoba, koja zeli pogreb bez prisustva javnosti, uopce htjela dan zalosti? Vjerojatno i ocigledno da postoje. Isto kao sto postoje mamlazi koji ih biraju, i koji ce na vijest kako je Racanu uskraceno nesto sto nije niti bi ikad trazio ni ocekivao, reagirati sa odobravanjem.

Mnogi nisu shvacali Racanove poruke za njegova zivota. Bilo bi jako u interesu Hrvatske kad bi shvatili ovu, koju je ostavio svojom smrcu. I to dokazu na slijedecim izborima. Prije nego se opet pretvorimo u balkanski strip.




remarque @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.