Trazili ste - eto vam
STUP SRAMA
Blog
petak, svibanj 18, 2007
Ljudsko pamcenje je objektivno gledajuci fascinantan i nedokuciv sklop. Objektivno gledajuci rekoh. Da veliki dio pripadnika navodnog vrhunca evolucije subjektivno ne zna sto ce s tim pamcenjem niti kako ga koristiti - to je druga stvar. Uglavnom, jedan od najinteresantnijih njegovih sposobnosti je arhiviranje sjecanja na nacin da nam treba samo jedan jedini mali, ali bitni i tocno taj podrazaj, i vec nam na mentalnom monitoru osvanu scene, slike i ljudi iz situacija i vremena koje bismo ustvari oznacili zaboravljenima. Pokrecu se cijeli filmovi spojenih informacija i u trenu se nadjemo u restrospketivi svog djetinjstva, mladosti i ostalih proslih dana.

U cijeloj toj prici posebno je fascinantna raznovrsnost podrazaja kojima se arhivirane informacije prizivaju.Nekad je to specifican miris koji osjetimo. Miris bas tog parfema ovlas uhvacenog u prolazu koji ce nas podsjetiti na onu pubertetsku klise situaciju tipa ljeto - more - vecer - usamljena plaza - prva ljetna ljubav. Ili miris bas tog kolaca koji dopre iz nekog kuhinjskog prozora i teleportira nas u mislima u bakinu kuhinju.

Nekad je to pak par tonova. I to bas tih par tonova koji nam tko zna od kuda udju u uho i pred oci projiciraju luna-park kraj skole, gdje su istovremeno oznacavali kraj voznje auticima i pocetak lova na onaj "najbolji" za slijedecu voznju. Ili bas tih par tonova koji nas vrate u vrijeme kada kao dijete jos nisi kuzio zasto su te usred tjedna obukli u svecanu robu, odveli medju mnogo odraslih u crnome i nesto ti objasnjavali kako je dida tako cvrsto zaspao da ga vise ne mozes probuditi.

Nekad je to opet dodir. I to bas taj dodir koji smo gotovo vec zaboravili da postoji iako nam vec godinama nedostaje. Ili dodir bas te tkanine, koji nas odvede na matursku vecer one lude godine koja je pocela kao prijeratna a zavrsila kao vrlo ratna.

A nekad je to pak jedan kadar. Pejzaz u prolazu, slika u galeriji, ili jednostavno jedna obicna fotografija deponirana u bespucima interneta. Kao ova npr:




Hm. "Ne's ti slike...rijeka..drvece...nista posebno." reci ce jedni. Drugi, mozda skloniji profesionalnoj fotografiji, ce sigurno nesto moci reci o kvaliteti rasvjete, izboru kadra ili ostrini slike. Treci ce se mozda malo zamisliti jer ih ta slika podsjeca na nesto sto su vec jednom vidjeli, neko mjesto, ali se nikako nece moci sjetiti koje. No svi oni uz ovaj kadar nemaju vezana nikakva bitna sjecanja.

Ja ih imam. Vrlo mnogo. I ne samo sjecanja nego i fotografija sa tog istog mjesta. Iz godine u godinu, prvo crno-bijele, pa onda one u boji, a ima i par polaroida. Sigurno sam nekom prilikom cak stajao bas tocno na tom mjestu gdje je stajao onaj tko je ovo fotografirao. Bas na istom tom mjestu, ni centimetar lijevo ni desno.

Ja na ovoj slici ne vidim ni rasvjetu, ni intenzitet boja, niti sam uopce znao koliko je ostra kad sam je slucajno otkrio na netu. U biti ne vidim vise ni samu sliku. Jer mi je prvi pogled na nju automatski pokrenuo saren film proslosti pred ocima. Film prepun posebnih ljudi i posebnih trenutaka u jedno posebno vrijeme. Usporedo s time vidim i razlike u odnosu na danas koje ce malo kome nesto znaciti, ali meni znace puno. Nastaje cijeli orkan emocija koje se hrvaju. Od tuge sto vecine ljudi iz tog filma vise nema, do ponosa sto sam ih uopce poznavao i imao tu cast provesti to vrijeme sa njima. Od sjete za onim unutarnjim mirom i bezbriznoscu koje covjek u tim godinama ima, do cvrste odlucnosti da cu kad-tad opet imati vremena provesti vikend tamo. S nekim drugim ljudima, s kojima danas imam cast provoditi vrijeme i zivot.

Tja, i sve to zahvaljujuci samo ovom jednom kadru. Jednoj slici. Upravo tom podrazaju.

A i nije bas neka slika, jel' da ?
remarque @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.